Temelji ljudske komunikacije

Living Democracy » Parents » Djeca (4 – 12 godine) » Zlostavljanje » Temelji ljudske komunikacije

< Back


Temelji ljudske komunikacije

Prihvatimo sljedeću definiciju komunikacije: Komunikacija je svaka poruka između pošiljatelja i primatelja. Djeca i roditelji mogu biti oboje i pošiljatelji (osobe koje žele nešto priopćiti) i primatelji (osobe koje primaju poruku).

Ne možete ne komunicirati. Čak i kad šutimo i izbjegavamo kontakt očima s drugim osobama kojima šaljemo poruku: „Ostavite me na miru, želim biti sama!” Štoviše, bebe i mala djeca mogu i žele komunicirati s nama. Oni to rade na neverbalni način i zato je roditeljima često teško shvatiti njihove poruke. Isto tako, vrlo mala djeca pokušavaju izraziti svoje osjećaje, potrebe i volju. Da bi se osigurao uspješan i zadovoljavajući proces komunikacije s našom djecom, važno je da se trudimo dekodirati i razumjeti njihove neverbalne komunikacijske napore.

Postoje simetrične i komplementarne komunikacijske situacije. Simetrija podrazumijeva komunikaciju između ravnopravnih partnera: Prijatelja, braće i sestara ili kolega. Komplementarna komunikacija temelji se na neravnopravnim odnosima poput učitelja i učenika, poslodavaca i zaposlenika, roditelja i djece. Te odnose definiraju strukture moći pri čemu osoba na položaju može vršiti pritisak na drugu osobu. Naravno, lakše je komunicirati s pozicije moći, kao što je položaj našeg roditelja. Ali treba paziti da tu moć ne zloupotrebljavamo jer u tom slučaju komunikacija može dati loše rezultate i imati negativne posljedice na odnos s našom djecom. Djeca su u komunikaciji s roditeljima uvijek u podređenom položaju. Oni ne mogu izići iz tog okvira.

Interpunkcijski znaci komunikacijskog postupka: pošiljatelj i primatelj strukturiraju komunikaciju drugačije i tako svoje vlastito ponašanje tijekom komunikacijskog procesa tumače kao reakciju prema drugom ponašanju (svaki partner vjeruje da je onaj drugi razlog određenog ponašanja). Označavanje komunikacije znači tumačenje slijeda događaja označavanjem jednog događaja kao uzrok, a naknadni događaj kao posljedicu (ako se dogodi jedna stvar, uvijek će se dogoditi i druga).