Osnove ljudske komunikacije

Living Democracy » Parents » DJECA (4 – 12) » Zlostavljanje » Osnove ljudske komunikacije

< Back


Osnove ljudske komunikacije

Prihvatimo sljedeću definiciju komunikacije: Svaka komunikacija je poruka između pošiljaoca i primaoca. Djeca i roditelji mogu biti i pošiljaoci (osobe koje žele nešto da komuniciraju) ili primaoci (osobe koje prime poruku).

Ne možete a da ne komunicirate. Čak i kada ćutimo i izbjegavamo kontakt očima sa drugim osobama, mi šaljemo poruku: „Ostavite me na miru, želim da budem sam!“ Štaviše, bebe i mališani mogu i žele da komuniciraju s nama. Oni to rade na neverbalni način i zato je roditeljima to često teže da shvate. Isto tako, vrlo mala djeca pokušavaju da izraze svoja osjećanja, potrebe i volju. Da bismo osigurali uspješan i zadovoljavajući proces komunikacije sa našom djecom, važno je da se trudimo da dekodiramo i razumijemo njihove neverbalne komunikacione napore.

Postoje simetrične i komplementarne komunikativne situacije. Simetrična podrazumijeva komunikaciju između ravnopravnih partnera: prijatelja, braće i sestara ili kolega; komplementarna komunikacija zasniva se na neravnopravnim odnosima, poput učitelja i učenika, poslodavaca i zaposlenih, roditelja i djece. Ovi odnosi su definisani strukturama moći prema kojima osoba koja je u položaju moći može da vrši pritisak na drugu osobu. Naravno, lakše je komunicirati sa pozicije moći, kao što je to položaj roditelja. Ali treba voditi računa da ne zloupotrijebimo ovu moć, jer u suprotnom komunikacija može dati loše rezultate i imati negativne posljedice na odnos sa našom djecom. Djeca su uvijek u podređenom položaju tokom komunikacije sa roditeljima. Iz toga se ne mogu izvući.

Specifikacija komunikacijskog procesa: Pošiljalac i primalac struktuiraju komunikaciju različito te tako tumače svoje ponašanje tokom komunikacijskog procesa samo kao reakciju na ponašanje drugog (svaki partner veruje da je onaj drugi uzrok određenog ponašanja). Specifikovati komunikaciju znači interpretirati tekući niz događaja obilježavanjem jednog događaja kao uzroka, a sljedećeg događaja kao odgovora (ako se jedna stvar dogodi, nešto drugo se uvijek pojavi).