Metode – prikupljanje, grupisanje, određivanje prioriteta, glasanje, traženje konsenzusa

Prikupljanje i grupisanje

U demokratskom procesu donošenja odluka mogu se pojaviti mnoga gledišta, sugestije i ideje. Stoga, predsjedavajući mora da obradi te priloge i da ih grupiše. To se može postići na plenarnim sesijama istovremenim bilježenjem na tabli ili na flipčartu, kada učesnici iznose svoje mišljenje. U grupnom radu, učesnici zapisuju svoje ideje na flipčartuu i predstavljaju ih. Nakon što su se čula sva mišljenja i o njima se raspravljalo, neophodno je da se grupišu aspekti koji se preklapaju i da se jasno diferenciraju jedan od drugog.

Glasanje i određivanje prioriteta

Glasanje je tipičan postupak za donošenje demokratske odluke, pri čemu većina obično određuje ishod. Postoje različite procedure za dobijanje većine glasova.

Najpoznatiji načini glasanja jesu podizanje ruke ili obilježavanje jedne od nekoliko opcija na glasačkom listiću. Koristan način glasanja nakon prikupljanja i grupisanja nekoliko stavova, ideja ili predloga od učesnika jeste distribucija različito obojenih ljepljivih tačkica po osobi. Učesnici zatim lijepe tačkice na željene opcije na obrazac. Mogu koristiti sve tačkice za jednu opciju ili ih distribuirati za više opcija. Takođe, možete postaviti ograničenje od tri tačkice za jednu opciju, ako to ima smisla. Važno je shvatiti da učesnici mogu da utiču jedni na druge kada je vidljivo za šta drugi glasaju, npr. pri podizanju ruku ili otvorenom dodjeljivanju tačkica određenim opcijama. Kako bi se spriječila međusobna manipulacija, moguće je zamoliti učesnike da zatvore oči prije podizanja ruku ili da se učesnicima daju mali kamenčići i da se zamole da ih ubace u kutije pored datih opcija. Posljednji postupci pokazali su se posebno korisnim u radu sa malom djecom koja imaju tendenciju da gledaju šta drugi rade prije nego što se sami odluče.

Traženje konsenzusa

Većina glasova uvijek donosi pobjednike i određuje gubitnike. Pri glasanju za određena pitanja potrebno je imati na umu da potencijalni gubitnici moraju, takođe, da učestvuju u sprovođenju odluke. Zato treba pokušati da se uključe i njihovi interesi ako je moguće, npr. kroz kompromis. Jedan od načina traženja takvog konsenzusa jeste pružanje četiri opcije za koje učesnici mogu glasati. Pokazalo se da djeluje motivišuće kada uglovi u prostoriji predstavljaju različite opcije (uglovi se mogu označiti malim posterima) i učesnici idu u uglove po svom izboru.

Opcije:

1. Potpuno se slažem.
2. Imam neke sumnje u to, ali aktivno učestvujem u njegovom sprovođenju.
3. Ne mogu se složiti s tim u ovom obliku. Moramo nešto da promijenimo (npr. u formulaciji).
4. Potpuno se ne slažem (veto).

Ako jedna osoba glasa za opciju 3, grupa mora da izmijeni i poboljša postojeći predlog. Ako osoba glasa za opciju 4, predlog je odbijen. Prednost ovog postupka jeste što niko ne može da se povuče iz odlučivanja ili da bude ignorisan. Svi moraju istupiti sa izjavom i otvoreno zauzeti stav. Kada se ovaj metod primjenjuje na (maloj) djeci, u početku treba ponuditi samo dvije opcije “slagati se i ne slagati se (veto)”. Ako se samo jedno dijete ne slaže, djeca treba da potraže novo rješenje.