Škola kao zajednica koja uči

U obrazovanju se stalno odvijaju rasprave i javjaju novi razvojni tokovi. Dok je za direktora nemoguće da bude stalno u toku sa tim dešavanjima, neki nastavnici u vašoj školi mogu imati relevantne informacije koje bi razmijenili sa drugima. Da li su ova pitanja u obrazovanju važna za školu? Kako to možemo saznati? Može li se vrijeme prije i poslije časova bolje iskoristiti?

Održivi sistem

U svakoj školskoj zajednici, nastavnici staraju više od drugih ljudi. Učenici su uvijek istog starosnog doba, a i većina roditelja pripada istoj starosnoj grupi, uz manje izuzetke. Dakle, generacijama nastavnika profesionalaca u školi potrebno je dopunjavanje i “podmlađivanje” kako bi se suprotstavili produbljivanju generacijskog jaza između njih, učenika i roditelja. Škola je mjesto inovacija, pa ipak mnogi nastavnici doživljavaju razočaranje sistemskih promjena koje nastaju i nestaju. Ono što je potrebno jeste jedan održivi sistem koji svaki dan ispunjava zadovoljstvom zbog obavljenog posla, koji nudi ispunjenje i radost i održava zanimljivost. Demokratija je veoma ozbiljno pitanje i ne može opstati bez jednog takvog održivog sistema.

Nastavnici treba da budu sposobni da shvate školu kao zajednicu koja uči i zajednicu u kojoj se učenje sprovodi u praksu. Zajednica koja uči svjesna je da saradnja, osim što poboljšava akademske rezultate, pomaže članovima zajednice da razviju samospoznaju i samopoštovanje. Radi se o stvaranju dinamične, kompetentne participacije kroz praksu.

Dva osnovna elementa

Što se tiče nastave, zajednica koja uči zavisi od dva osnovna elementa: povezivanje poučavanja sa učenjem i stvaranje kulture saradnje u tu svrhu.

Povezivanje poučavanja sa učenjem

Uzmimo uobičajeni primjer: nastavik drži čas na najbolji mogući način. Neki od učenika su savladali ono čemu su poučavani, neki imaju pitanja, a drugima je potrebno više pomoći i pažnje. Ovdje se javljaju dvije različite potrebe: nastavnik treba da slijedi nastavni plan i program i prelazi na sljedeću materiju, dok je nekim učenicima potrebno više vremena za razumijevanje sadržaja i pojmova kojima su upravo poučavani. Za oboje nema dovoljno vremena. Zajednica koja uči stvara širi spektar mogućnosti za prevazilaženje takve dileme tako što svi nastavnici brinu o individualnim potrebama svakog učenika.

Budući da postoji pravo na obrazovanje, škola je dužna da ponudi jednake mogućnosti za učenje, a planirana obaveza nastave jeste da svim učenicima pomogne da ostvare svoje ciljeve učenja. Stoga, nije dovoljno da učenici budu poučavani, već se mora obezbijediti da oni uče. Koliko god jednostavno zvučalo, to je težak pomak od tradicionalnih navika u nastavi. Navedeno podrazumijeva da nastavnik treba da istražuje i pronalazi one prakse koje mogu osigurati jednake mogućnosti za učenje, bez obzira na to koliko mogu biti različite karakteristike i nastavnika i učenika. Ishodi ovog istraživanja moraju se proučiti kako bi se dobili odgovarajući indikatori za opis potrebnih koraka i njihovu evaluaciju.

Stvaranje kulture saradnje

Da bi nastavnici djelovali kao zajednica koja uči, oni moraju biti povezani kulturom saradnje. Ako je postignuće svakog pojedinačnog učenika zajednički cilj, onda svaki nastavnik može tome doprinijeti iz drugačije perspektive koju nudi ili različiti predmet koji on/ona predaje ili različite nastavne metode i strategije koje nastavnici koriste. Iz toga slijedi da saradnja nastavnika ne može biti ograničena tradicionalnim pitanjima o školskom programu, aktivnostima ili disciplini, već se mora fokusirati na brigu o potrebama svakog pojedinog učenika. To zahtijeva zajednički rad, diskusiju i analizu nastavne prakse i donošenje zajedničkih odluka kako da se poboljšaju profesionalna, naučna, pedagoška ili didaktička pitanja. Ova vrsta saradnje zahtijeva i podstiče razvoj vještine saradnje koja je građanima potrebna i u demokratskoj participaciji, npr. “identifikovanje i postavljanje ciljeva grupe” i “dijeljenje relevantnih i korisnih znanja, iskustva ili stručnosti sa grupom i podsticanje drugih članova grupe da to čine”. Vidi Kompetencije za demokratsku kulturu, str. 49.