NASTAVNA JEDINKA 4: Sukob

Šta uraditi kada se ne slažemo?

Koncept mira ima veoma važnu kulturnu dimenziju. U orijentalnim kulturama mir se tradicionalno više odnosi na unutarnji mir (mir u srcu ili duši), dok se u zapadnom svijetu, mir smatra nečim što postoji izvan pojedinca (odsustvo rata ili konflikta i nasilja). Na primjer, u Indiji mir se kaže „shanti“ i podrazumijeva savršeni red ili mir duše. Gandhi je svoju filozofiju i strategiju zasnivao na konceptu pod imenom Ahimsa, što u suštini znači ustezanje od svega što je na bilo koji način štetno. On je kazao: „Ahimsa doslovno znači nenasilje, ali za mene ima mnogo šire i neuporedivo šire značenje. To znači da ne smijete nikoga uvrijediti; ne smijete imati okrutne misli, čak ni kada se one odnose na one koje smatrate neprijateljima. Za sljedbenike ove doktrine neprijatelj ne postoji.“ U tradiciji Maya, mir se odnosi na koncept blagostanja. On je povezan sa idejom savršene ravnoteže između različitih područja našeg života.¹⁶

„Pozitivni mir“ opisuje stanje u kome je kolektivna volja usmjerena ka promoviranju mira i uklanjanju prepreka miru. To podrazumijeva zalaganje za socijalnu pravdu, čime se ide dalje od postavke da je mir odsustvo straha, nasilja i rata. To također podrazumijeva zalaganje za nenasilno rješavanje konflikata i nastoji podstaći takve sposobnosti kod grupa i pojedinaca, kako bi se društveni problemi rješavali na konstruktivan način. Za one koji se bave obrazovanjem za demokratiju i ljudska prava to također podrazumijeva i promoviranje demokratskih procesa u učionici, razgovor na temu ovlasti i zloupotrebe ovlasti, kao i konstantne napore na usavršavanju vještine slušanja, vođenja konstruktivnog dijaloga, te spremnosti na rješavanje sukoba.¹⁷

Je li nasilje prirodno? Mnogi su uvjereni da su ljudska bića prirodno nasilna i da, shodno tome, ne možemo izbjeći ratove, konflikte i druge oblike nasilja u životu i društvu. Drugi stručnjaci za ovu oblast tvrde da mi možemo izbjeći nasilne misli, osjećanja i djela. Seviljska izjava o nasilju, koju je 1986. godine sačinila grupa mislilaca i naučnika iz mnogih zemalja sjevera i juga, istoka i zapada, potvrđuje navedenu tvrdnju sljedećim riječima:

“1. Naučno je netačno reći da smo od svojih životinjskih predaka naslijedili tendenciju da ratujemo (…). Ratovanje je pojava vezana isključivo za čovjeka i ne javlja se kod drugih životinja (…).

2. Postoje kulture koje stoljećima nisu ratovale, a postoje i one koje često ratuju u određenim periodima, ali ne i uvijek (…).

3. Naučno je netačno reći da je rat ili neko drugo nasilno ponašanje genetski programirano u našoj ljudskoj prirodi (…).

4. Naučno je netačno reći da čovjek ima „nasilan um“ (…) naša djela posljedica su našeg odgoja i načina socijalizacije (…).“

Većinu nas okolina je odgojila tako da reagujemo agresivno i nasilno. Mi učimo da mislimo, osjećamo i djelujemo agresivno, a nekada čak i nasilno. Gdje god da živimo, izloženi smo društvenom i kulturnom pritisku koji nas usmjerava da gotovo konstantno čitamo o nasilju, gledamo nasilje i slušamo o nasilju. Televizijske emisije, reklame, novine, video igre, te filmska i muzička industrija u velikoj mjeri doprinose takvom stanju stvari. Već do perioda adolescencije dijete vidi na hiljade ubistava i činova nasilja samo putem televizije. Svjesno ili ne, naše moderno društvo zapravo odobrava nasilje. Nasilje se smatra pozitivnom vrijednošću.

U mnogim kulturama odbijanje nasilja, fizičkog nasilja i konfrontiranja smatra se znakom slabosti, osobito kod muškaraca, koji su već od ranog djetinjstva izloženi velikom pritisku od strane svojih vršnjaka.¹⁸

Za dodatne informacije, vidi listu s materijalima za nastavnike na kraju ove nastavne jedinke.

NASTAVNA JEDINKA 4: Sukob

Šta uraditi kada se ne slažemo?

16. Tekst iz «COMPASS-a, priručnika za obrazovanje mladih za demokratiju i ljudska prava», Vijeće Evrope, Strasbourg 2002., str. 376ff
17. Iz „Rječnika pojmova obrazovanja za demokratiju i ljudska prava“, Karen O’Shea, Vijeće Evrope, DGIV/EDU/CIT (2003) 29.
18. Tekst iz «COMPASS-a, priručnika za obrazovanje mladih za demokratiju i ljudska prava», Vijeće Evrope, Strasbourg 2002., str. 380