ČETVRTA CJELINA: Sukob

Što napraviti ako se ne slažemo?

Pojam mira ima važnu kultrurnu dimenziju. Tradicionalno, u dalekoistočnjačkim kulturama, mir ima više veze s unutarnjim mirom (mir u našem umu ili srcu) dok se u zapadnom svijetu shvaća da je mir van pojedinaca (izostanak rata ili nasilnih sukoba). U Indiji, na primjer, riječ za mir je „shanti“, što podrazumijeva savršeni red uma ili mir u umu. Ghandi je svoju filozofiju i strategiju zasnivao na pojmu koji se zove „Ahimsa“ što otprilike znači „obuzdati se od svega što je imalo štetno“. On je rekao: „Doslovno govoreći, Ahimsa znači nenasilje. Ali za mene ima mnogo više, neopisivo više, značenje. To znači da ne možete nikoga povrijediti; ne možete pružiti utočište nikakvim lošim mislima, čak ni u vezi s onima koje smatrate svojim neprijateljima. Onaj tko slijedi ovu doktrinu, nema neprijatelja.“ U tradiciji Maja, mir se odnosi na pojam blagostanja i povezuje se s idejom savršene ravnoteže između različitih područja našeg života.¹⁶

„Pozitivni mir“ opisuje stanje u kojem se kolektivna želja usmjerava ka promoviranju mira i otklanjanju prepreka miru. Uključuje predanje društvenoj pravdi, što znači prelazak iznad ideje da je mir izostanak straha, nasilja ili rata. Uključuje i predanje nenasilnom rješavanju sukoba i pokušava ohrabriti mogućnosti pojedinaca i grupa tako da se mogu na konstruktivan način nositi s društvenim problemima. Za nastavnike demokratskog građanstva, to također znači promoviranje demokratskih postupaka u razredu, pristupajući pitanjima moći ili zlouporabe moći, kao i pokušavajući ohrabriti vještine slušanja i konstruktivnog razgovora te obvezivanje na rješavanje sukoba.¹⁷

Je li nasilje prirodno? Mnogi ljudi su uvjereni da su ljudska bića po prirodi nasilna, a posljedica toga je da u našim životima i društvima ne možemo izbjeći ratove, sukobe i nasilje općenito. Drugi stručnjaci u ovom području tvrde da možemo izbjeći nasilno razmišljanje, osjećaje i djelovanje. Seviljska izjava o nasilju, koju je 1986. razradila grupa sveučilišnih profesora i znanstvenika iz mnogih država ovo potvrđuje izjavljujući:

“1. Znanstveno je netočno tvrditi da je vođenje rata isključivo ljudski fenomen i da ga ne nalazimo ga kod drugih vrsta (…).

2. Postoje kulture koje nisu ratovale stoljećima, kao i kulture koje ratuju često samo u određenim razdobljima (…).

3. Znanstveno je netočno tvrditi da je rat ili bilo koji drugi oblik nasilnog ponašanja genetski programiran u ljudskoj naravi (…).

4. Znanstveno je netočno tvrditi da ljudi imaju “nasilan um” (…) naše ponašanje rezultat je procesa uvjetovanja i socijalizacije (…).”

Većina nas je uvjetovana svojim okruženjem pa reagiramo agresivno i nasilno. Učimo misliti, osjećati i ponašati se agresivno i u nekim slučajevim nasilno. Gdje god živmo, podložni smo društvenom i kulturnom pritisku koji nas uvjetuju da gotovo stalno čitamo o nasilju, gledamo nasilje i slušamo o nasilju. Televizijske emisije, reklame, novine, video igrice te filmska i glazbena industrija uvelike doprinose ovoj situaciji. Prije nego uđe u pubertet dijete je vidjelo tisuće ubojstava i nasilnih činova samo gledajući televiziju. Naša moderna društva, svjesno ili ne, ne ispričavaju se za nasilje. Nasilje se promatra kao nešto što ima pozitivnu vrijednost.

U većini kultura, reći ne nasilju i izbjegavanje fizičkog nasilja ili sukoba se može promatrati kao znak slabosti, posebno kod muškaraca, koji osjećaju veliki pritisak svojih vršnjaka još od vrlo male dobi.¹⁸

Za dodatne informacije, vidi list s materijalima za nastavnike na kraju ove cjeline.

ČETVRTA CJELINA: Sukob

Što napraviti ako se ne slažemo?

16. Tekst iz „KOMPAS, priručnik za obrazovanje za ljudska prava s mladim ljudima“, Vijeće Europe, Strasbourg 2002. str. 376ff
17. Iz „Rječnik pojmova za obrazovanje za demokratsko građanstvo“, Karen O’Shea, Vijeće Europe, DGIV/EDU/CIT (2003) 29.
18. Tekst iz „KOMPAS, priručnik za obrazovanje za ljudska prava s mladim ljudima“, Vijeće Europe, Strasbourg 2002. str. 380.