2. Dječija prava – dio procesa razvoja ljudskih prava

Konvencija o pravima djeteta je najuniverzalnije prihvaćen instrument ljudskih prava u istoriji. Ratifikovale su je sve zemlje svijeta (osim dvije)  i stoga na jedinstven način stavlja djecu na centralno mjesto u potrazi za univerzalnom primjenom ljudskih prava. Ratifikujući taj instrument, nacionalne vlade su se obavezale da će štititi i osiguravati dječija prava, te su se složile da se smatraju  odgovornim za tu preuzetu obavezu pred međunarodnom zajednicom.

Konvencija o pravima djeteta je zasnovana na različitim pravnim sistemima i kulturnim tradicijama. To  je univerzalno prihvaćen skup standarda i obaveza o kojima se ne pregovara. Ona propisuje osnovna ljudska prava koja djeca svugdje – bez ikakve diskriminacije – imaju:

• pravo na život;
• pravo na razvoj do njihovih punih potencijala;
• pravo na zaštitu od zlostavljanja, eksploatacije i štetnih uticaja;
• pravo na učestvovanje u porodičnom, kulturnom i društvenom životu u punoj mjeri.

Svako pravo koje je navedeno u Konvenciji neotuđivo je od ljudskog dostojanstva i skladnog razvoja svakog djeteta. Konvencija štiti dječija prava postavljajući standarde u zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i pravnim, društvenim i socijalnim uslugama. Ti standardi su mjerilo na temelju kojeg se može ocijeniti napredak. Države-potpisnice ove Konvencije su obavezne da formulišu i preduzmu sve radnje i politike u najboljem interesu djeteta.

Konvencija o pravima djeteta predstavlja prvi pravno obavezujući međunarodni instrument koji obuhvata cijeli opseg ljudskih prava – građanska i politička prava, kao i ekonomska, socijalna i kulturna prava. Dva fakultativna protokola (o učestvovanju djece u oružanim sukobima i o prodaji djece, dječijoj prostituciji i pornografiji) usvojena su kako bi se odredbe Konvencije u tim oblastima osnažile. Stupili su na snagu 12. februara i 18. januara 2002. godine.

Razvoj modernih društava ukazuje na još jedno pitanje: prava slobode pomažu razvoju pluralističkih društava podstičući visoki stepen sekularizacije i individualizacije životnog stila. Na koji način će ta društva održati minimalni konsenzus o osnovnim vrijednostima koje su obavezujuće za sve građane?

Ljudska prava i dječija prava su uveliko doprinijela tome da se svijet čini sigurnijim i humanijim mjestom za život, kao i da se politički, ekonomski i kulturni sistemi širom svijeta modernizuju. Međutim, nikad se ne smiju uzimati zdravo za gotovo, i svaka generacija mora doprinijeti njihovom razvoju, iznova pregovarajući i boreći se za njih kako bi se ispunio zavjet ljudskih i dječijih prava u budućnosti.

Ljudska prava, na kojima se zasnivaju dječija prava, imaju dugu tradiciju sa mnogo prethodnika i paralela u velikim svjetskim religijama i filozofijama. Savremena ljudska prava utvrđena su u doba prosvjetiteljstva i inspirisala su američku i francusku revoluciju. Danas su ona ugrađena kao pravna povelja u pisanim i nepisanim ustavima modernih demokratskih država. Kroz svoju istoriju ljudska prava su bila od posebne važnosti za zaštitu slabih od jakih. Tu dječija prava postaju važna: maloljetnici spadaju u grupe čiji je pravni status prema izvršnim vlastima najslabiji.

Proces razvoja ljudskih prava, i revolucionarni i evolucioni,  rezultirao je neprekidnim nizom generacija  ljudskih prava: klasičnim pravima slobode, društvenim pravima usredsrednjenim na vrijednost ravnopravnosti, i – o čemu se još diskutuje – ekološkim i društvenim pravima koja se bave pitanjima  razvojne i uzajamne zavisnosti u sve sve većem procesu globalizacije, i, kao daljoj primjeni – dječjim pravima.

Proces razvoja i širenja ljudskih i dječijih prava još uvijek traje – a možda će i uvijek trajati: univerzalno priznavanje ljudskih i dječijih prava dovedeno je u pitanje, diktatorski i autokratski režimi širom svijeta uskraćuju ljudska i dječija prava, a dinamika razvoja modernog društva i tehnologija nameće nova pitanja i izazove. Na primjer, kako se privatnost komunikacija može zaštiti u doba interneta?

Ljudska prava stiču sve veću i veću važnost kao okvir za sekularnu etiku, i kao takva propisana su Poveljom UN-a i Konvencijom o ljudskim pravima Savjeta Evrope. One predstavljaju jedini skup vrijednosti koji ima izgleda da ga svjetska zajednica univerzalno prihvati.

Ali nanovo, postoje države koje zloupotrebljavaju svoje pravo suvereniteta kao zaštitu pritom kršeći osnovna ljudska i dječija prava svojih građana. Ostaje otvoreno pitanje na koji način ljudska i dječija prava treba primjenjivati i štiti u svijetu suverenih država uključujući demokratske i diktatorske režime. Čini se da Povelju UN-a treba dodatno razraditi kako bi štitila mir ne samo između, već i unutar država.