Koji kriteriji definiraju predstavnički sustav?
| Odgojno-obrazovni ciljevi | Učenici postaju upoznati s pojamom reizbora i smijene. Razmišljaju o kriterijima koja definiraju predstavnički sustav. |
| Zadaci za učenike | Učenici raspravljaju o kriterijima te ih definiraju, koji im dozvoljavaju da kontroliraju rad predsjednika razreda. |
| Nastavni materijali | Preklopnik, olovke. |
| Metode | Plenarna rasprava. |
Opis lekcije
Učenici iznose u razredu odgovore svojih roditelja o izborima. Sjede u grupama od po četiri učenika i razmjenjuju odgovore svojih roditelja.
Sljedeće, učitelj čita učenicima priču o gradonačelniku jednog malog grada.
Bio jednom mali grad koji se zvao Dosadograd u kojem su ljudi bili prilično nesretni. Za njihovu nesreću postojalo je više uzroka. Dosadograd nije bio zanimljiv i nije se imalo ništa za raditi, osim odlaska u lokalni park. Nije bilo zanimljivih trgovina, koncerata, a nisu postojala ni mjesta u kojima bi se odvijale nekakve sportske aktivnosti. U gradu nije čak bilo ni igrališta za djecu u vrtićima i školama. Stanovnici Dosadograda samo su ušli u park, sjedili i gledali u ribnjak. Djeca su dolazila kući iz škole, pisala svoju domaću zadaću i, kao i odrasli, išli u park, sjedili i trčali oko ribnjaka. U večernjim satima, stanovnici Dosadograda nisu imali priče za ispričati, nikakva iskustva s kojima bi se mogli poistovjetiti i nikakve uspomene za podijeliti. Svaki dan je bio identičan za stanovnike Dosadograda.
Zašto je to bilo tako? Je li je Dosadograd bio presiromašan da si napravi nove sadržaje? Jesu li stanovnici Doasdograda bili prelijeni išta napraviti? Naravno da ne. Jednostavno nitko nije bio zadužen za organizaciju stvari, nitko nije htio preuzeti odgovornost za Dosadograd i na neki način početi mijenjati stvari. Za razliku od drugih malih gradova, Dosadograd nije imao svojeg predstavnika – gradonačelnika.
S obzirom da je situacija u Dosadogradu postala nepodnošljiva, jedne nedjelje skupina ljudi je odlučila održati izbore u parku i izabrati jednu osobu koja će voditi Dosadograd – odlučili su izabrati gradonačelnika. Nešto se mora promijeniti! I to brzo!
Nije bilo puno ljudi koji su željeli taj posao, samo su dva kandidata bila na izborima. Jedan od njih bio je lokalni učitelj, gosp. Beznanik, koji je godinama htio promijeniti stvari u školi i oko nje. Imao je neke ideje kako to napraviti, ali kad su ga ljudi pitali što bi promijenio u Dosadogradu odgovorio je da to u ovom trenutku ne zna i da prvo treba pitati ljude što misle o tome što bi trebalo promijeniti. Mnogo stanovnika je bilo razočarano. Mislili su da će gosp. Beznanik imati ideje na koji način da izgradi veliki šoping centar s kinima i restoranima. Smatrali su da će konačno dobiti svoj, toliko iščekivani, vodeni park. Također su bili uvjereni da će gosp. Beznanik obećati da će izgraditi koncertnu dvoranu. Koje je to razočaranje bilo za stanovnike Dosadograda!
Kad je drugi kandidat, gosp. Vitko stao na pozornicu, stanovnici Dosadograda nisu puno očekivali. „Ovo je čisti gubitak vremena; ništa se neće promijeniti u Dosadogradu u bilo kojem slučaju“ rekao je jedan od prisutnih muškaraca. „Izgleda da si u pravu“ šapnula je muškarcu starija žena koja je bila u njegovoj blizini. Gosp. Vitko, naočit mladi muškarac, započeo je sa svojim govorom. Govorio je i govorio. Govorio je o tome da je Dosadorgad njegov grad, spomenuo je školu u koju je išao i spomenuo je park u kojem je odrastao. Iznio je na koji način se stvari moraju mijenjati u Dosadogradu. Govorio je o igralištima koja su potrebna za djecu, o novom bazenu kojeg svi toliko žele, također je spomenuo dugo iščekivanu koncertnu dvoranu čak je i spomenuo mogućnost izgradnje dječjeg parka za rolanje i skejtanje. Za vrijeme govora gosp. Vitka lica stanovnika Dosadograda su se ozarila od sreće. Odjednom su se svi počeli smijati. „Možda smo u krivu“, šapnula je ponovno starija gospođa. „Da, možda“ odgovorio je stariji muškarac, koji je već zamišljao sebe kako pliva u novom bazenu.
“Kako ćemo sve to platiti?”, pitao je gosp. Vitko publiku. “Nema problema! Predlažem da svi sakupimo svoju ušteđevinu i da stvari gradimo jednu po jednu. Tako ćemo svi nešto dobiti.” To je zvučalo jako pošteno za stanovnike Dosadograda. Kada su se sljedeće nedjelje odvijali izbori, samo dva stanovnika Dosadograda nisu glasovala za gosp. Vitka. On je bio jasan pobjednik. Jedine dvije osobe koje su glasovale za gosp. Beznanika, bili su gosp. Beznanik osobno i njegova majka. Ali sad će se stvari promijeniti u Dosadogradu, svi su to znali. Sad je konačno postojala osoba koja je imala jasne ideje o tome što raditi i na koji način za sve to platiti. Nitko nije sumnjao da će svi stanovnici Dosadograda dati gospodinu Vitku sav novac kojeg su uštedjeli tijekom godina – i on je s radošću uzeo novac kojeg su mu ljudi dali.
Još dugo nakon izbora stanovnici Dosadgrada su bili veseli, jer su znali da će uskoro imati sve stvari koje žele. Prolazili su mjeseci, a još uvijek se nije vidjelo niti jedno gradilište u Dosadogradu; nije bilo radnika koji bi započinjali s radom.
Jedno popodne, dovukao se stroj u Dosadograd koji je na vrhu nosio jednu veliku, plavu stvar čudnog oblika. “Stigao nam je bazen”, uskliknuo je jedan od mlađih učenika dok je stroj prolazio pored školskog igrališta. “Fora”, uskliknuli su svi ostali. Međutim, nakon par dana otkrili su da je bazen bio namijenjen za gosp. Vitka koji si ga je ugradio u svoj vrt. Ljudi su se počeli pitati. Neki su počeli sumnjati u njegova obećanja, dok su se neki još nadali da će gradski bazen uskoro stići te su stoga bili strpljivi.
Samo tjedan dana kasnije, skupina starijih ljudi vidjela je kako se pokraj njih vozi veliki i skupi auto koji je na suncu sjajio zlatnom bojom. “Opa!, Nisam znao da će nas posjetiti Kraljica”, šalio se jedan od starijih muškaraca. Drugi su se također počeli smijati sve dok nisu shvatili da je za upravljačem automobila gosp. Vitko. Umjesto da je dobivene novce iskoristio za izgradnju novih igrališta, kupio si je novi automobil. Stanovnici Dosadograda postali su bijesni.
Tjedan dana kasnije dogodio se još jedan incident, kada se gosp. Pismenko, poštar u Dosadogradu,vratio sa svojih dnevnih ruta i ispričao svojim prijateljima što mu se taj dan dogodilo. “Zamislite molim vas, kad sam se vozio pokraj vile gosp. Vitka, čuo sam jedan čudan zvuk, nešto poput zvuka kojeg rade slonovi. Stoga sam odlučio pobliže pogledati što se događa.“I, što si vidio?”, upitali su ga znatiželjno prijatelji. “To je upravo ta nevjerojatna stvar – kad sam provirio kroz metalnu ogradu vidio sam velikog slona koji je ispuštao te zvukove.“ “Ozbiljno?”, pitali su ga prijatelji u nevjerici. “Da, ozbiljno, sve dok nisam otkrio da je sve to bio samo film, ali ja nikad prije nisam vidio toliko veliko filmsko platno! Kažem vam gosp. Vitko si je napravio najveće kino na otvorenom na svijetu.“ Nitko nije u to mogao vjerovati. Što se dogodilo s njihovom koncertnom dvoranom? Stanovnici Dosadograda postali su izuzetno ljuti, ali što su mogli učiniti. Na kraju krajeva, njega u izabrali.
“MENE to uopće ne zanima”, rekao je gosp. Beznanik, učitelj, kad ga je pitala za savjet grupa ljudi koja je odlučila da će se održati prvi izbori. “Glasovali ste za njega i sad je on gradonačelnik Dosadograda”, ukazao je gosp. Beznanik. “Ali to je nepošteno”, odgovorili su ljudi. “Čak je iskoristio ostatak novca koji je bio namijenjen za park kako bi u svom vrtu izgradio svoj najomiljeniji fast-food restoran. Sad može po čitave dane jesti hamburgera i krafni koliko ga je volja, a mi još uvijek samo sjedimo u parku i dosađujemo se. Naša djeca još uvijek samo sjede u parku i dosađuju se.” “Znam”, rekao je gosp. Beznanik i zatvorio svoje oči i počeo si trljati bradu. „ Znam, i moramo nešto poduzeti u vezi toga….“
U svojim grupama, učenici raspravljaju kako bi se dalje trebala razvijati priča, usredotočujući se na tri pitanja:
- Što su stanovnici Dosadograda mogli napraviti prije nego što se sve ovo dogodilo?
- Što mogu sada učiniti? Na kraju krajeva, glasovali su za gosp. Vitka.
- Na koji se način ovakve situacije mogu spriječiti za ubuduće?
Zapisuju svoje odgovore na list preklopnika i predstavljaju ih cijelom razredu u plenarnoj raspravi. .
Nakon što su sve grupe predstavile svoje ideje, učitelj usmjerava raspravu prema situaciji koja je u njihovom razredu i postavlja sljedeća pitanja:
- Na koji se način možemo osigurati da predstavnik našeg razreda učini ono što mu je zadano?
- Koje mehanizme možemo smisliti kako bismo to osigurali?
- Tko bi mogao to napraviti?
- Što će se dogoditi ako otkrijemo da nešto nije u redu?
- Tko može odlučiti o promjeni predstavnika razreda?
Učenici raspravljaju o tome u plenarnoj raspravi i iznose neke prijedloge. Glasuju o svojim prijedlozima i odlučuju o zajedničkom rješenju. Dogovor se potom zapisuje te ga svaki učenik potpisuje, uključujući predsjednika razreda i njegovog zamjenika.
